45
Nebo nad Oslom bilo je podjednako plavo kao i ono nad severnim Etnedalom skoro šest sati ranije. Izlazeći iz glavnog grada, Markus je držao palčeve na donjem delu volana dok je pratio popodnevni saobraćaj koji se vukao duž auto-puta E6.
Mobilni telefon je brujao na suvozačkom sedištu pored kartonske kutije Karla Verndala. Još jedan broj koji Markus nije imao u imeniku. Pustio ga je da vibrira. Jedan poziv je zamenio drugi. Telefon nije prestajao da zvoni poslednja četiri sata. Na putu od Harestue do Tejena primio je dvadeset tri poziva. Nije odgovorio ni na jedan. Dok je fotograf sat vremena radio u stanu u Ulici Ring, telefon je zazvonio još dvanaest puta. Ni na te pozive nije odgovorio. Poslednji put kad je proverio, pre nešto više od petnaest minuta, u prijemnom sandučetu je imao šesnaest nepročitanih mejlova.
Sad su bili gladni. Oni koji su želeli što više za što manje. Jato lešinara kojem je pripadala i Matilda Vold – u to je bio sasvim siguran.
Saobraćaj se proredio kad je skrenuo kod Ekeberga, a sedam minuta kasnije parkirao se ispred kovane gvozdene kapije kuće Karla Verndala u naselju Nurstrand.
* * *
Markus je pratio Karla Verndala uza stepenice, držeći se korak iza njega, dok je Karl nosio kartonsku kutiju.
„Pokušao sam nekoliko puta da te dobijem“, rekao je savetnik za odnose s medijima i bivši novinar. „Ali mogu misliti kakva se oluja podigla kod tebe.“
„Izvini“, odgovorio je Markus. „Morao sam da se isključim. Imam tridesetak propuštenih poziva.“ Pre nego što je završio rečenicu, telefon u njegovom džepu je ponovo zabrujao. „Eto, opet zvoni.“
„Što se mene tiče, slobodno se javi.“
„Hvala“, rekao je Markus, „ali neću. Trenutno me ne zanima da razgovaram ni sa kim osim sa onima s kojima želim.“
Karl Verndal mu se s razumevanjem osmehnuo preko ramena dok su ulazili na sprat. Markus ga je pratio ispod potkrovnog otvora do vrata na kraju hodnika koja su vodila u malu kućnu bioskopsku salu. Karl je uključio svetla na tavanici i pojačao osvetljenje.