Meša Selimović

Onda je otac rekao: pamti, nesreća je što kod nas niko ne misli da je na pravom mjestu, i svako svakome je mogući suparnik; ljudi preziru one koji ne uspiju, a mrze one koji se

Nikad čovjek ne može tako upropastiti život kao kad želi da ga popravi,

I zauvijek sam ostao gladan ljubavi i pažnje: niko me u životu nije mogao iznenaditi grubošću, uvijek sam je očekivao, a svako me je mogao pridobiti pa i prevariti pitomošću, nježnošću, prijateljstvom; pa i kad bih se prevario, opet sam uvijek bio spreman da naletim na isti mamac.

Tako sam u zakašnjenju, uvijek, u svemu: dok drugi odmah ispoljavaju ono što mogu, ja moram dugo da se rvem s mišlju da li treba to da radim, jesam li sposoban ili se možda prihvatam nečega za što nemam ni dara ni smisla.

Četrdeset mi je godina, ružno doba: čovjek je još mlad da bi imao želja, a već star da ih ostvaruje.

Ali ja nemam drugog puta, nikome ne mogu da kažem osim sebi i hartiji.

Čini mi se da se sve stubokom mijenja, sve se u meni trese u samom temelju, i svijet se ljulja sa mnom, jer je i on bez reda ako je nered u meni, a opet, i ovo što se dešava, i ono što je bilo, iz istog je razloga: što hoću i moram sebe da poštujem.

Griješne misli su kao vjetar, ko će ih zaustaviti? I ne mislim da je to veliko zlo. U čemu je pobožnost, ako nema iskušenja koja se savladavaju?

Kad bi Bog kažnjavao za svako učinjeno zlo,

ne bi na zemlji ostalo nijedno živo biće.

Zašto vam srca od straha drhte kad se u predsmrtnim mukama noge omotaju jedna oko druge? Smrt je preseljenje iz kuće u kuću. To nije nestanak već drugo rođenje. Kao što prsne ljuska jajeta kad se pile potpuno razvije, tako dođe vrijeme da se rastave duša i tijelo. Smrt je nužnost u neizbježnosti prelaska u drugi svijet, u kome čovjek dostiže svoj puni uspon