Meša Selimović

Griješne misli su kao vjetar, ko će ih zaustaviti? I ne mislim da je to veliko zlo. U čemu je pobožnost, ako nema iskušenja koja se savladavaju?

– Strašno je u velikom gradu.
– Ljudi žive sami.
– I umiru sami.

Ljepših možda ima, dražih nigdje.

Oduvijek sam sumnjičavo prilazio gotovo svim zapisima o vlastitom životu, dnevnicima, autobiografijama, samokazivanjima, jer u pisanju o sebi, kao namjera ili nesvjesno popravljanje, javlja se želja da se uljepša vlastiti život, da se prikrije neka svoja mana ili da joj se umanji težina, da se nađe opravdanje nekom ružnom postupku, da se istakne neka neuočena ili nepostojeća osobina: čovjek i nesvjesno ispravlja svoje uspomene, idealizujući ljude i događaje koji su mu dragi, potiskujući ili potpuno zaboravljajući one koji su mu neugodni.

Pozivam za svjedoka mastionicu i pero i ono što se perom piše,

Pozivam za svjedoka nesigurnu tamu sumraka i noć i sve što ona oživi,

Pozivam za svjedoka mjesec kad najedra i zoru kad zabijeli,

Pozivam za svjedoka sudnji dan, i dušu što sama sebe kori,

Pozivam za svjedoka vrijeme, početak i svršetak svega — da je svaki čovjek uvijek na gubitku.

Zar mjesec i sunce nestanu kad zađu?

Tebi se čini smrt, a to je rađanje.

Grob ti se čini tamnica, a duša je slobodna postala.

Koje to zrno ne nikne kad se stavi u zemlju?

čovjek može lako da posegne za grubošću ako nije dorastao drugome.

Naslonio sam obraz na njeno golo rame i osjetio kako me obuzima nježnost zbog utješnog mirisa kojim me je zapahnula topla koža, zbog mekog pokreta kojim je obuhvatala moju glavu, zbog nje cijele, žive, predane, što je zaboravila svoju prevarenost i čekala me rasutog da me sastavi, da mi nježnošću odgovori na mržnju, koju nije mogla da ne osjeti.

Naglo, sasvim iznenada, bez ikakvog vidljivog razloga, sve je prošlo.

Nikad čovjek ne može tako upropastiti život kao kad želi da ga popravi,