Ante Tomić

„Ono što vam hoću reći, ako stvarno volite tu žensku i ona voli vas, nemojte se inatiti. Pa i ako vam je napravila to što mislite da je napravila, a ja ne vjerujem da jest, pustite. Nema veze. Ljubav će sve zaliječiti, a ništa neće zaliječiti gubitak ljubavi.“

„A možda je i bolje tako“, rekao je ozbiljno kad se ponovno uspravio, „ko bi preživio da se svega sićamo.“
„Ovo je bilo duboko“, kazala je Vera okrećući se meni.
„Filozofski“, potvrdio sam.
„To mu je iz neke knjige?“, upitala je ona.
„Prije iz sapunice“, primijetio sam ja.
Božo se nasmiješio.
„E, pametnjakovići“, kazao je. „Završili fakultete pa se rugaju seljaku bez škole.“

Što bi rekla ona stara pjesma Connie Francis, svatko je nečija budala.

Valja ipak pustiti ljude da pričaju svoju verziju priče ako ih to veseli, jer na svijetu zaista nema mnogo veselja.

Vratio sam se dva sata kasnije, a pred kućom, u sada uredno pokošenom dvorištu, za rasklopivim stolom je sjedio Rick s još jednim muškarcem koji je držao malu harmoniku na prsima. Rekao je da se zove Garth i imao crnu čupavu bradu kao neki starozavjetni prorok. Zaista su bili neobični svati ti novi stanari ružičaste kuće i mogao sam razumjeti što je ljude uznemirilo. Ipak, kad su mi ponudili da popijem piće s njima dok Tim ne završi, ja sam sjeo i ulio iz boce Wild Turkeya, premda pijem rijetko i gotovo nikada prije večeri. Negdje odozdo, kao iz podruma, čulo se kako netko udara u bubanj.

Svaki dan moraš raditi da bi jedna kuća bila dom.

Bio je njezin ni da nema nebesa nad nama ni pakla ispod nas