Mulat albino komarac

Spakovao sam se. Osnovne stvari. Duks, majice, gaće, čarape. Knjige: „Grobnica za Borisa Davidoviča”, „Biblija”, Sabatov spjev „O junacima i grobovima”. Muzika: Nirvanin „Nevermind” i „In utero”, svi albumi Leonarda Koena, Šopenova nokturna. Neizostavan prtljag

Spakovao sam se. Osnovne stvari. Duks, majice, gaće, čarape. Knjige: „Grobnica za Borisa Davidoviča”, „Biblija”, Sabatov spjev „O junacima i grobovima”. Muzika: Nirvanin „Nevermind” i „In utero”, svi albumi Leonarda Koena, Šopenova nokturna. Neizostavan prtljag

Objasnio mi je to na teoriji Bleza Paskala, koji je dokazao kako su osobe koje vjeruju u Boga na višestrukom dobitku. Ako Boga ima, kaže Paskal – to je to – ti si na dobitku, sav tvoj život imao je smisla, a ako ga nema, kad umreš, to će ti ionako biti svejedno. S druge strane, ako nisi vjerovao u Boga, a njega ima – šta ćeš onda..

Bog nije zaboravio nas, mi smo zaboravili njega. Nije se on od nas okrenuo, već mi od njega, mi smo svojom slobodnom voljom odlučili da ga nema. I to je okej.

(Pa da, preispitivanje je obično vodilo u patetično samosažaljenje, ova dva perioda u mom životu nisu imala jasnu granicu.)

Falite i vi meni.

Trebalo bi da kažem. Ipak, ne kažem to. Kao što nikad prije nisam rekao. Podrazumijevalo se. Mnogo se toga podrazumijeva u ovom svijetu. A onda kad se između nas podigne nepremostiv zid, sjetim se stvari koje nisam stigao da kažem. Da li sam ikad ocu rekao da ga volim? On nije pokazivao emocije. Ja ih nikad nisam pokazivao. Podrazumijevalo se. Da li sam ikad majci rekao da je volim? Znao sam da je nasmijavam, da je zagrlim, da je poljubim, imali smo svoje male rituale. Ipak, da li sam ikad rekao prosto: volim te? Ne sjećam se

Ja nekako u sebi vjerujem da ljudi koji su srećni i ostvareni, ljudi koji su zadovoljni sobom, nikad ni pod kojim okolnostima ne mogu izgledati tako zapušteno kao

Umjesto reketa koristimo knjige. Mala, tvrdo koričena izdanja svjetskih klasika odlično su pristajala u šaku. Neko ko je u ovom stanu živio prije Nenada imao je čitavu ediciju tih knjiga, uredno složenih na polici u regalu. Tokom zime, Nenadovi starci su ih koristili za potpaljivanje vatre.

Do sada sam poderao Gogolja i Čehova, bio sam ljubitelj Rusa, ipak, trenutno sam igrao Tomasom Manom, iako je i „Smrt u Veneciji” već bila u fazi raspada

Moj stari ćuti neko vrijeme, to ćutanje gore je od svake psovke i prekora, a onda izlazi

Kasirka me pogleda isto kao što bi pogledala svježe posrano govno. Provuče flašu ispred čitača bar-kodova i sprava bibiknu.

– Sedamdest feninga – kaže kasirka ledenim glasom frigidne žene koja trista šezdeset pet dana godišnje ima menstruaciju.

Namjerno istresem onaj sitniš na pult ispred nje umjesto da joj spustim u šaku.

– Hvala, vrlo ste ljubazni – kažem i uzmem svoju flašu mineralne. Krava ne bi prepoznala cinizam ni da je ubode u dupe, pomislim.

Izlazim napolje