Kolačiću?“, pored sebe sam čula njegov glas ogrubeo od sna.
Košmar je delovao tako stvarno.
Tako prokleto stvarno.
Toliko mi je laknulo da sam zaplakala i obgrlila kolena.
„Šta je bilo, jebote?“, promrmljao je. Krevet se ulegao kad je seo.
Upalio je lampu, ponovo opsovao pa me zagrlio. Pala sam mu na grudi. Nisam mogla da zaustavim jecaje koji kao da su me kidali dok su izlazili iz mene.
„Ššš.“ Umirujuće mi je protrljao leđa. „To je samo san. Dobro si. Bezbedna si. Sigurna si, Šenon.“