Deca su prevara. Najkraće rečeno. Na primer, upravo pored vas leži ufačlovani zamotuljak roze boje, ne govori, grgolji, ako se ne dere, naravno. Tu i tamo promulja bezubim ustima bezube buduće reči, organizuje balicu balončić i spava mirnije od premorenog i sitog miša. Ponekad otvori dlan, velik taman za omanju laticu božura, tek sa tragovima svesti u pokretu mrdne prstima, malim, malečkim toliko da se čovek začudi odakle Majci Prirodi toliko strpljenja da se bavi takvom filigranskom proizvodnjom. Ne treba zaboraviti ni stopalca, dva komada. Takvo nešto, uštipcima slično, jedva dodirljive boje, nizom krompirića ukrašeno, nijedan umetnik ne može da napravi. Može samo da rodi. Istovremeno, uši, odnosno ono što će se tek ušima zvati, glume dva tanušna, skoro prozračna listića, čiju bi boju pesnik, upravo izašao iz kafane i nadahnut zvezdanim nebom, najverovatnije uporedio sa bojom prvog svanuća. Izvinjavam se, malo me zanelo...