Problem je u tome što je kontekst meditacije suviše blizu, nadohvat ruke. Prilike su, kako kaže Nat Han, rasute na sve strane: one su u kadi, sudoperi, na dasci za seckanje, na trotoaru ili stazi, na stepeništu, među demonstrantima, za pisaćom mašinom... bukvalno svuda. Trenuci i mesta tišine i mirovanja čudesni su i od velike pomoći, ali nisu neophodni. Meditativni život ne zahteva izdvojeno postojanje, kao pod staklenim zvonom. (Doduše, potrebni su mu određeni periodi, ponekad i čitav dan ili sedmica, kad se može posvetiti posebna pažnja postizanju veće svesnosti. S druge strane, Jevreji i hrišćani takođe poznaju pojam Sabata i nedelje.)