Dagnja se, suprotno onome što zamišljamo, kreće. Ona se ne zakači za svoju stenu slučajno, ona je bira. I uvek se pričvrsti za mesto gde već žive druge dagnje. Zna da sasvim sama nema nikakve šanse da preživi spram predatorâ, struja i lošeg vremena. Dagnje luče male lepljive niti koje im omogućuju da se prilepe za kamen. Kada se stisnu jedne uz druge, sva ta vlakna se međusobno mešaju i formiraju neku vrstu paukove mreže, bisusa,
30
ekstremne otpornosti, koja im omogućuje da se odupiru mesecima, pa i godinama, naletima talasa, plime i najgorim olujama ne pomerajući se ni za dlaku. Dagnje znaju da se priljube jedna uz drugu kako bi preživele. Znaju da su zajedno jače, da su tad sposobne da se suoče sa svakom opasnošću. Nema spasa osim u solidarnosti, bila je to jedna od prvih stvari koje mi je Anželik objasnila.