Umrijeti bez stresa

Ne daj nikome da ti živi u glavi ako ne plaća rentu.

Odjednom, ništa mi ne smeta. Svi su kukali zbog paklenih vrućina. Bilo mi je čudno. Ljudi, jebeš vrućine, budite sretni, nemate rak. Sad su izvan sebe jer je hladno. Obucite se, u čemu je problem?

Bila sam sigurna da rađanje moga sina, naslućivala sam da će biti sin, ništa neće promijeniti u mom životu. On će rasti uz pomoć baka, ja ću nastaviti sa svojim životom koji sam vodila prije, na njegova oca nisam računala jer je već tada bio nebitan.
Rodila sam. I više nikad ništa nije bilo isto. Gotovo odmah shvatila sam da na ovome svijetu za mene postoji sin, sin i sin.
U mene je ušao strah. Pakleni strah. Jeza. Užas. Što ako se mome sinu nešto dogodi? Brojala sam minute kad bih bila bez njega. Njegov miris mi je bio trajno u nosnicama, spavao je na mom trbuhu ili u krevetiću.
Ujutro bismo se zajedno budili i gledali jedno drugo kroz bijelu mrežu iza koje se valjalo njegovo bucmasto tjelešce.
Užasan je osjećaj biti toliko vezan uz neko drugo ljudsko biće. Ljubav koju sam osjećala prema njemu me fizički boljela. Strah da će mi ga netko ili nešto oteti bio je nepodnošljiv. Nisam se mogla smiriti. Svaki njegov kašalj me ubijao. Što mu je, što mu je, što mu je…? Hoće li umrijeti?