Dozvolite“, žustro se meša u razgovor jedan debeo gospodin s naočarima, „za zdravu ženu porođaj je sitnica, čak je dobar za nju. Rekô ja svojoj ženi, naravno i ja bi’ mogô da uzmem neku da ti pomogne, ali ne valja da omlitaviš. Što više posla, brže ćeš se oporaviti.“
„Pa ne znam baš...“, kaže jedan drugi oklevajući.
„Ali to je činjenica, činjenica“, tvrdi onaj s naočarima. „Čuo sam da se na selu žene porode, a već sutra zapucaju na njivu da žanju. Sve drugo je recept za mekuštvo. Ja sam protiv ovih porodilišta. Žena mi leži ovde već devet dana i lekar nikako da je pusti. ’Molim vas, gospodine doktore’, kažem ja njemu, ’to je moja žena, ja odlučujem o njoj. Šta mislite, šta su moji preci, Germani, radili sa svojom ženama!’ Uh, kako je strašno pocrveneo, mora da mu preci nisu bili Germani.“