Kada izgleda kao da je sigurna povezanost izgubljena, partneri započinju bori se ili beži modus. Okrivljuju jedno drugo ili počinju da budu agresivni da bi dobili odgovor, bilo kakav odgovor, ili se zatvaraju i pokušavaju da ih se to ne tiče. Oboje su užasnuti, samo sa tim drugačije izlaze na kraj. Problem je u tome što, kada jednom započnu ovaj ples okrivljavanja i udaljavanja, potvrđuju sve svoje strahove i doprinose svom osećanju otuđenosti. Emocionalni edikt, star koliko da ubede sebe i sam svet, diktira ovu igru, racionalne veštine je ne menjaju. U ovim dijalozima su prekori većinom očajnički krik za privrženošću, protest protiv razdvajanja. I on može biti utišan jedino time što će se voljeno biće emocionalno približiti da bi nas prihvatilo i ponovo dalo sigurnost. Ništa drugo neće pomoći. Ako se to ne desi, borba se nastavlja. Partner će mahnito nastaviti da traži emocionalni odgovor. Onaj drugi, videvši koliko su pokušaji njegovog partnera neuspešni – zamrzava se. Nepomičnost pred opasnošću je genetski definisana reakcija na bespomoćnost.