Djeca krvi I kosti

»Onda se ispričavam jer ne mogu promijeniti prošlost!«

Učim vas da budete ratnice u vrtu tako da u ratu nikad ne budete vrtlarice

I zato se ljubimo i čvrsto držimo jedno drugo dok sve ne nestane. Sve počinje blijedjeti; svaki ožiljak, svaka bol. Trenutno postojim jedino u njegovu naručju. Živim u spokoju njegova zagrljaja.

To ti se sa svima događa?«

Odmahuje glavom. »Ne jednako snažno. Svi su ostali poput kakve blage kiše. A ti si kao pravi plimni val.«

Ostajem sleđena od snage njegovih riječi, pokušavam zamisliti kako bi to bilo. Taj strah. Bol. Sjećanje na to kako odvlače Mamu.

»Zvuči grozno«, šapćem.

»Nije uvijek tako.« Gleda me kao da mi vidi ravno u srce, u samu srž mojega bića. »Ponekad je i nevjerojatno. Čak predivno.«

Razmišljam o tome kako joj je tamna koža blistala na ljetnome suncu, na to kako je od njezinog smijeha Baba svaki put živnuo. O tome kako joj se bijela kosa uvijala, poput neukrotive krune koja diše i buja.

Istina reže poput najoštrijeg noža koji sam ikada vidjela

Ne znam što me više šokira — snaga u mome glasu ili same riječi.
Bojim se.
Uvijek se bojim.
To je istina koju sam odavno potisnula, činjenica koje sam se silno trudila osloboditi. Jer kad o tome počnem razmišljati ostajem paralizirana.
Ne mogu disati.
Ne mogu govoriti.
Odjednom padam na tlo, dlanom pokrivam usta da zatomim jecaje. Bez obzira koliko snažnom postajem, koliko je moćna moja magija. Na ovome će me svijetu uvijek mrziti.
Zauvijek ću se bojati

Učim vas da budete ratnice u vrtu tako da u ratu nikad ne budete vrtlarice. Dajem vam snagu da se borite, ali sve vi morate steći moć suzdržavanja