Napred, iz daljine, preko mora, surog i neprozirnog, putuju talasi i na svojim hrbatima nose bele kreste. U zaliv ulaze razvučeni u tanke, blago izvijene lukove, kao da klize. Što je bliže kopnu, val se sve više podiže, da bi se, nadomak obale, tamo gde počinje plićak, propeo u prozračan, uspravan, zelenkasti zid i, odmah zatim, u trenu kad površinu uznesene vode pobakri sunce, prelomio preko sebe samoga, stropoštao i razbio u gustu penu, kao od mleka. Istanjen, uzavreo, neće se tu zaustaviti. Nastaviće da puzi preko žala što dalje može, sve sporije, dok mu se ne iscrpi sva snaga, i dok, posustao, ne krene da se povlači tamo odakle je došao, vukući sa sobom šljunak koji šušti kao sitna kiša kad sipi po limenom krovu. Sićušni obluci jednako se kotrljaju po žalu, napred i nazad, i napred i nazad, u ritmu talasa što dolaze i odlaze, i dolaze, i odlaze, i dolaze, sve jednako.