b5884809008je citiraoпре 5 година
Troipogodišnji Lari sedi za kuhinjskim stolom, čekajući svoju majku, koja se još nije vratila kući s posla. Otac mu predlaže da crta kako bi mu brže prošlo vreme. Jedan sat i šest crteža kasnije, majka dolazi kući. Lari trči do ulaznih vrata i daje joj svoj najnoviji crtež, govoreći: „Vidi, mama, ovo je za tebe!“

Njegova majka uzima crtež, pogleda ga i kaže: „Odlično, Lari. Baš si talentovan!“

Iako je njegova majka s ljubavlju pohvalila njegov crtež, Lari se oseća kao što se u ranijem primeru osećala Katarina – da nije ostvario kontakt s majkom, da između njih ne postoji veza. S Larijeve tačke gledišta, on nije trčao mami u susret s crtežom da bi ga ona ocenila. On je mami dao poklon jer je voli i zaželeo je se. Da je umesto crtanja, s ocem gledao slikovnice, on bi zvao majku da pogleda slike čim bi ona došla kući; da je gledao televiziju, verovatno bi rekao: „Mama, mama, dođi da vidiš!“

Suština je u tome da on daje sebe majci (samo svoje postojanje). Ali kao odgovor na njegov spontani, lični izraz, on dobija procenu. U ovoj situaciji, nema razlike da li je procena pozitivna ili negativna.

Da je Larijeva majka bila svesna kako da svom sinu neguje samosvest, ona bi mu možda odala priznanje za poklon i rekla: „Hvala ti, Lari. Drago mi je što si mi ovo dao.“ Ili: „Hvala, Lari… Ne vidim šta je to u stvari. Možeš li da mi objasniš?“ Ili: „Zdravo, dušo. Nedostajao si mi!“ U stvari, ona može da kaže bilo šta – sve dok je njena reakcija spontana i lična.
  • Registrujte se ili se prijavite da biste komentarisali
    fb2epub
    Prevucite i otpustite datoteke (ne više od 5 odjednom)