Rat se završio, kao što ponekad biva, sasvim neočekivano. Čovek za kog niko nije previše mario, jedan prilično gorljiv omaleni stolar i prezbiterijanski propovednik, putovao je nenaoružan i s pratnjom pitomih crnaca prostranim divljinama ostrva i vratio se sa šarolikom grupom divljaka. Zvali su ih divlji crnci mada svakako nisu bili divlji, nego prilično šugavi i jadni, a mnogi i sušičavi. Oni su, rekao je – a to je delovalo prilično zapanjujuće – predstavljali sve što je ostalo od nekada strašnih Van Dimenovih plemena koja su tako dugo vodila nemilosrdni strašni rat.
Oni koji su ih videli govorili su