Ante Tomić

Pitanja života i smrti, smisla i besmisla, njih ne zanimaju. Neki bi vas od njih možda i ošamarili ili vam čak pljunuli u lice da im kažete da su neke od zvijezda što trepere nad njihovim tikvama već tisućama godina ugasle. Granice svemira, gibanje svjetlosti, Ahil i kornjača, šum što ga proizvodi pad mjerice prosa… nitko se ne gnjavi tim glupostima. Ali ispeći janje, molit ću lijepo, to je već druga pjesma. Ništa na ovome svijetu nije tako zajebano i pipavo kao valjano ispeći mlado, domaće, još od sise, desetak kila teško janje. Različiti stavovi, različite škole i učenja, malne cijeli svjetonazori oštro se suprotstavljaju u dimu koji draži oči.

kao da ga dolje, iz pakla zovu da potvrdi svoju rezervaciju

koji bi jamačno i samu smrt s kosom pokušao podmititi kao regrutnu komisiju s nekoliko tisuća maraka. Pa da se nekako odgodi ta neugodna obaveza, ako ga se već ne može proglasiti trajno nesposobnim za umiranje.

„Hrvat, a Srbin… Moreš li ti to zamislit: toliko je on volio Hrvatsku da mu ništa nije smetalo to da je Srbin! E, vidiš, to ja cijenim. I da mi on sad dođe, ja bi reka: ’Gospodine Preradoviću, jesi pravoslavac, ali si čovik! Evo ruke!’“