Vladimir Kecmanović

Ko nikad nije imô muda da se pobije – sad kolje. Ko nikad pićke vidio nije – sad siluje.

Do onoga što ti je bitno dolazi se odlučno, ali – ni prebrzo, ni presporo.

Ja bih legao na dušek. U hodniku.

Pored potpornog zida.

Gdje, valjda, ništa neće da mi se desi.

I gdje sam siguran, šta god da se desi.

Majka i otac bi razvukli kauč.

U dnevnoj sobi.

Pošto s te strane gotovo nikada ne puca.

A i kada puca, teško može da ih pogodi.

Jer ih štite blokovi zgrada preko puta.

Onda sam primijetio gomile sunđera.

Koji je izletio iz kauča.

I pretvorio se u bezobličnu gomilu.

I – više nije mogao da se prepozna.

I – primijetio sam da je žuti sunđer obojen tamnom bojom.

Tamnocrvenom bojom.

Bojom krvi.

Tek tada sam primijetio da mi ispred nosa – na ćilimu – leži noga.

Ljudska noga.

Stopalo.

I list.

I koljeno.

I komad butine.

Odvojeni od ostatka tijela.

Iz kojeg je iscurio potok krvi.

I tek onda sam primijetio da je to ženska noga.

Pa tek poslije toga – shvatio – kako je to noga moje majke!

Koja je prije samo nekoliko sati bila mama.

Majčin trup ležao je pokriven komadom zida.

Ispod je provirivala druga majčina noga.

A iznad – majčine ruke i glava.

Majčine oči bile su otvorene. Gledale su u plafon.

Majčine ruke raširene.

Majčin vrat i brada prekriveni krvlju.

Iznad majčine glave, na gomili šuta koja je prekrivala majčin trup, ležala je treća ruka.

Prekrivena krvavim dronjkom pidžame.

Maljava muška ruka.

Ruka mog oca.

Koji je još juče bio tata.

Druga očeva ruka, očeve grudi, vrat i glava, ležali su nedaleko od majke.

Očevo lice nije se vidjelo od krvi.

Očeva utroba i očeve noge ležali su nešto dalje.

Valjda tamo gdje ih je zatekla granata.

Ko nikad nije imô muda da se pobije – sad kolje. Ko nikad pićke vidio nije – sad siluje.

Sve češće sam otpijao iz boce.

Eto, rekao je, kako nikada ne znaš šta će rat sa sobom donijet. Mene, kojem su u onom ratu njeni pobili porodicu, od gladi spasava žena kojoj su porodicu pobili moji.

I – valjda nisu očekivali da će me naći tu gdje su me našli.

Baš u toj sobi.

Komšinica Tidža.

I komšija Hasan.

dobro kaže Zlaja:

Ko nikad nije imô muda da se pobije – sad kolje. Ko nikad pićke vidio nije – sad siluje.

To jutro bilo je mirno.

Spavali smo u stanu.

Jer mirna je bila i noć

Ko nikad nije imô muda da se pobije – sad kolje. Ko nikad pićke vidio nije – sad siluje.