Momčilo Nastasijević

Pogled je –

patno za nehođeni hod

krene u meni

od iskoni što stalo.

6

Jer i smrti to

kao života je malo

Raduj se,

svemu si spona,

pokoji u tebi svi žive.

Sâm ja.

Nastajem čudno

iz ovog nestajanja,

snom te dublje me sve budi.

Sama zgažena biljka

zlatan otvara cvet

iz ožiljka.