Kate Bateman

Nikada. Ne dok on diše.

Ona je njegova žena. I tako mu Bog pomogao, neće je dati nikome drugome.

Wylde je pogura prema praznom separeu unutar erkera pa od konobarice, koja je izgledala kao da se dosađuje, naruči dvije kave. Georgie je zurila u tekućinu iz koje se pušilo podjednako s gnušanjem kao i s užitkom.

»›Crna kao pakao, jaka kao smrt, slatka kao ljubav‹, kako kaže turska izreka«, jetko promumlja Wylde.

»Znam te, ženo. Znam ti miris. Znam kako se krećeš. Moja si.«

Zapleo je njezinu kosu oko šake i podignuo je do svojega nosa. »Znam te, ženo. Znam ti miris. Znam kako se krećeš. Moja si.«

Kad bi se usporedilo s prijevozom robe, bilo bi to isto kao da čovjek svoj najdragocjeniji teret utovari na jedan jedini brod i bez kompasa ga pošalje ravno u oluju.

London, ožujak 1816.

U usporedbi sa zatvorom u Newgateu, postojala su i gora mjesta na kojima bi se moglo potražiti muža.

Naravno da su postojala.

Samo što se u tom času Georgie