Borislav Pekić

Borislav Pekić, jedan od najznačajnijih pisaca srpske književnosti 20. stoljeća, romanopisac, dramski pisac i filmski scenarist, rođen je 4. veljače 1930. godine u Podgorici. Djetinjstvo je proveo u Podgorici, Novom Bečeju, Mrkonjić Gradu, Kninu, Cetinju i Bavaništu u Banatu. Od 1945. godine živio je u Beogradu, gdje je pohađao Treću mušku gimnaziju i maturirao 1948. godine. Iste godine osuđen je na petnaest godina strogog zatvora s prisilnim radom i gubitkom građanskih prava na deset godina zbog pripadnosti tada ilegalnom Savezu demokratske omladine Jugoslavije. Kaznu je služio u KPD Sremska Mitrovica i KPD Niš. Pomilovan je 1953. godine, nakon što je proveo pet godina u zatvoru.

Studirao je eksperimentalnu psihologiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Godine 1958. oženio se arhitekticom Ljiljanom Glišić, nećakinjom dr. Milana Stojadinovića. Te godine osvojio je prvu nagradu na anonimnom natječaju za originalni scenarij, koji je raspisao „Lovćen film“. Godine 1959. počinje raditi kao dramaturg i scenarist za tu filmsku kuću, a iste godine sa suprugom Ljiljanom dobiva kćer Aleksandru. Na početku književne karijere pisao je scenarije za razne filmske kuće. Prema njegovom tekstu „Dan četrnaesti” snimljen je film koji je 1961. predstavljao Jugoslaviju na filmskom festivalu u Cannesu.

Godine 1965. objavljuje svoj prvi roman, „Vrijeme čuda“. Od tada se u potpunosti posvetio pisanju. Piše prozu, kazališne, radijske i televizijske drame. Bio je član uredništva „Književnih novina” od 1968. do 1969. godine te suradnik u časopisima „Stvaranje“, „Književnost“, „Savremenik“ i „Književna reč“, kao i u brojnim novinama i dnevnim listovima. Za svoj drugi roman, „Hodočašće Arsenija Njegovana“ (1970), dobio je prestižnu Ninovu nagradu za roman godine. Nakon odluke da se s obitelji privremeno preseli u London 1970. godine, vlasti su mu bez obrazloženja oduzele putovnicu. Nakon godinu dana uspio se pridružiti obitelji u Londonu, ali za jugoslavenske vlasti postao je persona non grata. Kratki roman „Uspenje i sunovrat Ikara Gubelkijana“ objavljen je u Beogradu tek 1975. godine, iako je napisan znatno ranije.

Rukopis satirične priče „Kako upokojiti vampira“ izabran je na anonimnom književnom natječaju Udruženih izdavača i objavljen 1977. godine. Iste godine slijedi kratki roman „Obrana i posljednji dani“. Njegovo kapitalno djelo, saga-fantazmagorija „Zlatno runo“, objavljeno je u sedam tomova (1978.–1986.), za koje je Pekić 1987. dobio Njegoševu nagradu. Prema mišljenju žirija Televizije Srbije, roman „Zlatno runo“ ušao je u izbor deset najboljih romana napisanih na srpskom jeziku u razdoblju od 1982. do 1992. godine.

Roman „Besnilo“ (1983), apokaliptična vizija svijeta u kojem živimo, odstupio je od povijesne tematike „Zlatnog runa“ i postao bestseler. Zahvaljujući svojoj provokativnoj temi, roman je doživio brojna izdanja i ušao u selekciju deset najboljih romana srpske književnosti tog razdoblja. U sljedećem, antropološkom romanu „1999“ (1984.), Pekić nastavlja s temama utopije i fantastike, za što je 1985. godine dobio nagradu za znanstvenu fantastiku.

Pekićeva „Odabrana djela“ objavljena su 1984. godine u 12 knjiga, za što je dobio Nagradu Udruženja književnika Srbije. Njegova djela prevedena su na mnoge jezike, a ostavština i promocija njegovih djela čuvaju se kroz Fond „Borislav Pekić“. Pisci koji su dobili nagrade Fonda postali su afirmirani autori suvremene srpske književnosti.

Pekić je preminuo 2. srpnja 1992. u Londonu. Pokopan je u Aleji zaslužnih građana u Beogradu.