Partizanska knjiga

Ne gledam te, ali osećam kako mi se tvoje prisustvo sve više približava

Pitam se samo šta će mi još i njegova tuga – kao da nemam dovoljno svoje.

Uvijek sam bio sklon patetično-tragičnim razrješenjima: kada se ljubi, ljubi se samo jednom; kada se odlazi, odlazi se zauvijek

Ne sviđa mi se ta ekskluzivnost uživanja kada ti je teško, vodi nekoga da vidi kornjače na Galapagosu zato što je živ, ne zato što mu je to poslednja želja

Koliko nekog voliš, hoćeš ne sve kao on, ti hoćeš da budeš on, da mu se približiš najviše što je moguće, da preuzmeš sve njegove patnje.

Treba da odeš u Rusiju”, rekao je pop brišući znoj sa čela. „Tamo su kao ti. Cirkaju i jebe im se za sve!”

Pa na kraju biva samo: kada se pije, pije se do padanja u nesvijest; kada se bježi, bježi se brzo; kada se zaboravlja, zaboravlja se potpuno.

Dostojanstva, naravno, najviše ima u knjigama — zato sam im tako posvećen. No katkada je čovjek spriječen da čita ili piše — tada ga opsjednu emocije, a veliki je izazov nositi se s njima.

Moje vrijeme usmjereno je unazad: živim prema prošlosti. Otud umjesto neizvjesnosti pred budućnošću ja sjedim raznježen uspomenama. Otud melanholični ton kada govorim o prošlosti, i zajedljivost kada govorim o vremenu izvan prošlog, sterilisanog i arhiviranog.

dobri prijatelj kaže kako je velika sreća biti rođen u grčkom jeziku, u kojem je kroz filozofe najprije progovorilo Biće, a potom kroz Novi zavjet — i sami dobri Gospod Bog.