Fjodor Dostojevski

Zanimljivo je, čega se ljudi najviše boje? Novoga koraka, nove vlastite riječi boje se oni najviše...

Bijaše to sitna, suha baka od šezdeset godina, oštrih zlobnih očica, malog, šiljatog nosa, gologlava. Plavušna, prosijeda kosa bijaše dobro namazana uljem.

Sigurno gornju ladicu", pomisli. "Ključeve ona nosi dakle u desnom džepu... Svi su nanizani na jednom čeličnom kolutiću... A tamo ima jedan ključ, triput veći od svih drugih, sa zupčatom bradom, a taj naravno nije od komode... Ima dakle još nekakva škatulja, ili kovčeg... To je zanimljivo... Na kovčezima su svagda takvi ključevi... Uostalom, kako je sve to podlo..."

Bio je to čovjek, koji je prevalio pedeset godina, srednjega stasa, dobro razvijen, prosijed i velike ćele, lica nabuhla od neprestanoga pijančenja, žuta, dapače zelenkasta, i nabreklih vjeđa, iza kojih su sjale, kao rupice sitne, ali živahne crvenkaste oči. Ali nešto je u njega bilo jako neobično; u pogledu kao da mu je sjalo oduševljenje, pa i rasudljivost i um, ali u isti mah kao da je podrhtavalo i bezumlje. Odjeven je bio u stari, sasvim razderani crni frak, s kojega su popadala dugmeta.

Uostalom ja brbljam previše. Zato i ne radim ništa, jer brbljam. No možda je i ovako: zato brbljam, jer ništa ne radim

No nabrzo zapadne u duboku zamišljenost, skoro kao u neku otupjelost, te je hodao ne primjećujući više ništa oko sebe, a i ne želeći da išta primjećuje. Pokatkad bi samo promrmljao štogod sam sebi, jer bijaše naučan na monologe, što je sada priznavao sam sebi.

Nije on bojažljiv i zastrašen, nego baš obratno; no odnekoga je vremena bio u razdražljivu i napetu stanju, koje je ličilo na hipohondriju. Toliko se zadubao u samoga sebe i usamio, da se bojao čak svakoga susreta, a ne samo susreta s gazdaricom.

Hm!... da... sve je u rukama čovjeka, a uvijek mu izmakne ispred nosa, jedino zbog plašljivosti

Naučio sam se brbljati za ovih posljednjih dana, ležeći dane i noći u kutu i premišljajući... o tricama i kučinama.

Osjećaj silnog gađenja