Vjenceslav Novak (1859.-1905.) je jedan od najuglednijih hrvatskih realističkih pripovjedača, od kritike nazvan “hrvatski Balzac”.

Roman Posljednji Stipančići (1899.) za temu ima propadanje jedne senjske patricijske obitelji na početku 19. stoljeća. Tematizira i neravnopravnost spolova, sukob tradicionalnih vrijednosti i morala i novog, liberalnog doba, problem umjetnika i intelektualaca, socijalnu i političku problematiku, te kroz Senj daje široku sliku cijelog hrvatskog društva. Novak primat daje primat psihološkom, unutarnjem, dok mu konvencionalni realistički elementi kao što su fabula, opisi likova, interijera, eksterijera, krajolika, služe prvenstveno socijalnoj i psihološkoj karakterizaciji likova, osobito Lucije Stipančić, «najprodubljenijeg i najsloženijeg ženskog lika čitave hrvatske književnosti 19. stoljeća» (K. Nemec). Smatra ga se i nagovještajem modernističkog izraza, a kritika ga danas drži najboljim romanom hrvatskog realizma.

Lektira za 3. razred srednje škole.