Marina Vujčić

Zdravo za gotovo planiraju mnogi koji ne znaju koliko je onih koji su prestali planirati bilo što osim kako preživjeti još jedan dan.

Ponekad si, u životu s njim, mislila da svijet više neće biti vani kad pogledaš kroz prozor. Nema horizonta, nema neba ni zemlje, nema civilizacije. Nemoguće je da vani sve normalno funkcionira, da svi dišu, žive, da se mnogi čak i raduju dok se iza vaših prozora i vrata odvija tako mračna priča. Nemoguće je da si toliko nevidljiva i nebitna da nitko ne primjećuje što ti se događa. Tako bi se možda živjelo da su svi vani već mrtvi i da je to što živiš s njim jedini preostali oblik života na planetu.
Imaš osjećaj da nitko oko tebe ne poznaje tu vrstu usamljenosti. Ali nikoga oko tebe osim njega i nema pa se nemaš s kim usporediti. Mobitel ti služi samo za kontakt s njim. Internet ti služi samo za prikrivanje tragova virenja u vanjski svijet. Prijateljice ti služe samo za dokazivanje odanosti njemu pa im se ne javljaš ili smišljaš izlike zašto se ne možete vidjeti.
Tako neprimjetno dođe i trenutak kad budućnost uopće ne uzimaš u obzir. Misliš o tome kako se vratiti unatrag, u vrijeme prije njega jer tamo si negdje zapela, tamo se dogodio krivi spoj, greška u poretku stvari koju treba ispraviti i kad bi to bilo moguće, tek bi se onda neka naznaka potencijalne budućnosti mogla pojaviti. Imaš samo sadašnjost u kojoj minutu po minutu treba preživjeti, i to nešto davno čega se čak i ne sjećaš u izvornom obliku jer je on sve to po svome izmijenio, interpretirao onako kako njemu treba na način da si i sama u sve to povjerovala jer ti je mozak pretvarao u spužvu koja upija strah i sram.
Sram je bio gori od straha. Sram, sram, sram.
Danas znaš da je upravo na njega računao.

u bajkama je zlo uvijek ženskog roda, tamo maćehe ostavljaju djecu u šumi, kraljice imaju zaleđena srca a majke zmijske jezike, pohlepne supruge osiromašuju svoje muževe, starice tove djecu da bi ih pojele, žene su spremne ubiti ljepše od sebe i sve su redom, još otkad je Eva poslušala zmiju u rajskom vrtu, zlice i vještice – osim one jedne, glavne junakinje koja je naivna, zatočena, čedna, smjerna, pokorna i bespomoćna.

Zdravo za gotovo planiraju mnogi koji ne znaju koliko je onih koji su prestali planirati bilo što osim kako preživjeti još jedan dan. Koji žive kao da sutra ne postoji, ali ne iz romantičnih razloga, nego zato što njima sutra stvarno ne postoji jer to sutra, ako ga uopće dožive, nije sutra kakvo bi itko poželio. Koji iz minute u minutu razvijaju strategiju izbjegavanja i najmanje greške koja bi mogla započeti rat u njihova četiri zida. A za taj rat ponekad je potrebno manje od bilo čega zamislivog na što bi usmjerila pažnju misleći da može postati problem.

Vjerojatno bi se iznenadila da ti je tada netko rekao da tamo vani mnoge žene svašta čine da privuku pozornost svog muškarca, jer ti si silan napor ulagala da mu budeš nevidljiva.
Da te ne primijeti, da zaboravi da si tu.
Ali nikad te nije zaboravio.

Samo ti i ja. Samo mi. Samo nas dvoje. Taj svemir nije trpio druge. Drugi su bili pakao, u našem tijesnom raju koji je sâm postao pakao.

I naravno da princ ništa nije shvatio, da se oženio drugom, da mala sirena za svoju žrtvu ništa nije dobila zauzvrat – ali svejedno je ispala plemenita i uzvišena ta ljubav za koju je žrtvovala svoj predivan sirenski rep i još ljepši glas.
Ne možeš svojoj djevojčici poslati Malu sirenu.

Koja je to praksa koja mnoge od vas navede da, predajući se nekom muškarcu, doslovno to i činite – predajete mu svoj život na korištenje i odlučivanje?

Sjećanja su ti neuredna, razbacana u vremenu po kojem prebireš kao po pretrpanoj kući iz koje moraš pobacati stvar po stvar, ali do mnogih tek moraš prokrčiti put. U toj deratizaciji prvo se rješavaš komada koji su ti bili najdragocjeniji. Falsifikata navodne sreće, svoje jadne bižuterije.

Tomove bi knjiga žene mogle napisati o tome kako su bile prisiljene na seks na koji ih nitko nije silio, čak i u vezama koje nisu bile nasilne kao što je bila tvoja veza s njim