Mimezis/Odlazak

Uvijek sam bio sklon patetično-tragičnim razrješenjima: kada se ljubi, ljubi se samo jednom; kada se odlazi, odlazi se zauvijek

Moje vrijeme usmjereno je unazad: živim prema prošlosti. Otud umjesto neizvjesnosti pred budućnošću ja sjedim raznježen uspomenama. Otud melanholični ton kada govorim o prošlosti, i zajedljivost kada govorim o vremenu izvan prošlog, sterilisanog i arhiviranog.

Dostojanstva, naravno, najviše ima u knjigama — zato sam im tako posvećen. No katkada je čovjek spriječen da čita ili piše — tada ga opsjednu emocije, a veliki je izazov nositi se s njima.

Odrastao sam čovjek, ne vjerujem u bajke.” Time žele reći: „Ne vjerujem u laži.” A zapravo kažu: „Vjerujem samo u laži kulture i religije, odbijam prihvatiti proste činjenice o svijetu i životu koje saopštavaju bajke.”

Osim toga, djeca zdravo primaju surovost. Zato vole bajke, te najsurovije priče koje je ljudski um smislio. Spisak monstruoznosti u bajkama duži je od popisa transgresija u holivudskoj produkciji. U bajkama djeca umiru od gladi i hladnoće, kasape ih, kuvaju, jedu. Bajke ne govore o boljem, nego o ovom svijetu. Bajke djeci saopštavaju istinu. Laž nastupa docnije, kroz obrazovanje i kulturu, laž kao opšte načelo

što su više vremena provodili s horizontalno položenim tjelesinama, to su više brinuli o istorijskoj vertikali svoga naroda