Pedeset cigareta za Elenu

Ponoć je trenutak kad se sila vremena pokoleba i zastane. Nula sati, nula minuta. Treptaj vremenskog ništa.

Neznanci koje doista ne poznaješ daleko su manje štetni od neznanaca s kojima živiš.

Kad bi je sad netko pitao: Kako biste, gospođo Greta Špoljar, opisali svoj dosadašnji život?, rekla bi: Moj život je nesporazum koji je otišao predaleko.

Ponoć je trenutak kad se sila vremena pokoleba i zastane. Nula sati, nula minuta. Treptaj vremenskog ništa.

Nema imperativa. Nema odlučivanja. A pogotovo nema svih onih tuđih očekivanja.

Izolacija.

Divna riječ. Netko ju je upotrijebio tijekom dana, ako je to još uvijek taj dan. Odmah joj je zazvučala kao neko željeno odredište na koje je odavno željela otputovati. I evo je sad.

Osim toga, čini mu se da ona žena i bez njega zna da život nije bajka. Ne vjeruje da je budnom drži nešto zbog čega se isplati bdjeti u ovo doba. Možda i ona ima neki pakao u kalendaru sličan njegovome.

Možda je sav život samo jedna lančana reakcija, a on greškom upao u nečiju tuđu. Neki je zupčanik paralelnih sudbina nakratko zastao i on se sad zaglavio u žlijebu tuđeg vremena

Elena je govorila da bi trebalo živjeti samo u sadašnjem trenutku. To mu je i tada zvučalo naivno i neizvedivo, a danas pogotovo. Samo mu je tijelo u sadašnjosti. Misao je uvijek negdje drugdje

Ne shvaća zašto mu je ostati u sadašnjosti uvijek tako teško padalo. Zašto uvijek izbjegava jedino vrijeme koje se računa

Danas nema oduzimanja. Pušit će preko mjere i živjeti preko mjere. Evo, i hodati preko mjere.