Privrženost

Kako da joj sad kažem da nikog sretnijeg od mene nema što se vratila i što je ponovo vidim? Kako da joj objasnim da sam je toliko puta sanjao sve ove beskrajno duge zimske i ljetne noći? Toliko upečatljivo da mi se ukazivala i po danu, vidio sam je na koju god bih stranu pogledao, da sam počesto pomišljao da i nisam budan i da se nikada neću probuditi?! A i zašto da se budim kad mi je ovako lijepo.

„Otkad je toliko važno koliko nas je?! Valjda je važnije kakvi smo.

jer nigdje ne bismo stigli da se baš svega sjećamo, i živa je istina kako je sretan samo onaj koji zaboravlja.

jer uskoro nikad ne postoji, i nikad nije ono što ste očekivali da će biti to uskoro.

je bilo u miru, bilo u ratu, bilo u pijanoj gostilni, bilo u krkljancu ratišta strah najveći neprijatelj, a da je pobjednik onaj ko straha nema!“,

Zato ne zvjeraj u nebo i ne čekaj da se pojave sokolovi, već pomno motri na vrata konaka i čim te dozove igumanija, ili neka hitrija monahinja, svejedno, odmah me probudi da pohitam Njoj, u posljednji zagrljaj. I da joj odgovorim na ono njeno davno pitanje: postoji li na ovome svijetu između muškarca i žene vječna ljubav. Postoji, da. Dixi, rekao sam, zato sklopi divit, i ne pogledaj u nebo, nema ptica, ptice su odletjele na jug, već okreni glavu prema konaku.

E pa, ipak, zapisuj, Dimitrije, moj odgovor Njemu (a i njoj), pa makar me On gurnuo u posljednji krug pakla, u onaj namijenjen najvećim grešnicima, jer sam im tolike godine ostao dužan jedan odgovor. A moj odgovor na Njegovo pitanje: da li bih, ovako izmučen postovima tonuo u obeznanjenje, i ovako blizu Njemu i Smrti poželio Raj, njegovo krilo, ili bih radije još uvijek udisao mirise lavande njenih halja, glasi svaki put isto: da naslonim glavu na njena koljena. A ti, Gospode, poslije radi sa mnom što te volja. Amin.

Ne kopaj po džepovima, ne vadi mi sada apostola Pavla i Prvu poslanicu Korinćanima, pusti sad Dalilu i Samsona, Aleksandra i Poliksenu, i Anu i blagočastivog Radoslava, kralja koji postade pokoran ženi, pokušaj ih ostaviti po strani, ne spominji mi ni Bogorodicu, ne može ona priskočiti u pomoć, jer sad tražim od tebe, kroz čije su ruke prošle tolike knjige, da mi nađeš valjan dokaz da i žena ima dušu.

Ali lako je mene slagati. Dok mi je razlagala, istog blijedog lica, ali i s povremenim sjajem u očima koji je više bio posljedica djelovanja Makariosovih ljekarija nego bljeska ljepote nekog predjela kroz koji smo promicali u obilasku grofovih dvoraca i imanja, dok mi je, kažem, objašnjavala sve te državničke planove o Jelisavetinoj udaji, pokušavao sam da je pažljivo slušam i proniknem u tajne dvorskih spletki, ali je nisam zapravo slušao; ne, meni je bilo dovoljno da sjedim preko puta žene koju obožavam i da se kao gladno pseto omamljujem šuštanjem njenih svilenih haljina, crnih, doduše, od najboljih venecijanskih materijala, natopljenih i prožetih mirisima njenog tijela, njenih nesanica i suza.

I da ne duljim, brzo su se oporavili i sukljali u nebesa noseći moju nadu da ćemo se, njihova vlasnica (umna Grkinja, grofica Celjska, dočekana kao kneginja, svi su već pričali u Smederevu kako je tamo dočekana) i ja, njen jedini sokolar, uskoro ponovo sresti. Uskoro je suvišna riječ i trebalo bi je izbaciti iz svih dikcionara, jer uskoro nikad ne postoji, i nikad nije ono što ste očekivali da će biti to uskoro. Presvisnuo bih od jada da sam tada znao da će se to dogoditi tek puno godina kasnije, poslije više od četvrt vijeka. Ali, na sreću (?!), nisam znao. Nekad je bolje ne znati.