U martu iste godine održavale su se demonstracije protiv režima, i mnogi od Nas stajali su, iz večeri u veče, stisnuti poput sardina, u gradskom grlu, pod žutim svetlima Terazija. Kako smo bili glupi, i smešni! Vikali smo, i negodovali, bili smo strašno ljuti i nasmrt ozbiljni, a uterali smo, po konačnom bilansu, daleko više autogolova od golova. Samo par meseci potom, eto šta nam se dogodilo. Neki od Nas su se već te jeseni šepurili s plavih umrlica nakrivo nalepljenih na gradske bandere, neki su išli na duge terapije u Rudo, neki su pisali razglednice iz inostranstva, neki su se tim razglednicama infantilno radovali… pa se pitam: šta smo, uopšte, radili tamo, na Terazijama, sve te dane, zašto smo gubili vreme, kad smo dozvolili da nam se tako nešto dogodi?