A opet, životinje nikada nisu gubile nadu. Štaviše, nikad nisu, čak ni na tren, gubile osećaj časti i privilegovanosti zbog toga što pripadaju Životinjskoj farmi. Ona je i dalje bila jedina farma u celoj zemlji – u celoj Engleskoj! – koju su posedovale i obrađivale životinje. Nijedna od njih, čak ni ona najmlađa, čak ni neka od novopridošlih koje su došle sa farmi udaljenih petnaest ili dvadeset kilometara, nikad nije prestala tome da se divi. A kad bi čule prasak puške i videle kako zelena zastava leprša na jarbolu, srca bi im ispunio neiskorenjivi ponos, a govorilo bi se uvek o starim junačkim danima, o Džounsovom proterivanju, ispisivanju Sedam zapovesti, velikim bitkama u kojima su ljudski osvajači bili poraženi. Još su verovale u Životinjsku Republiku čiji je nastanak Major predskazao, kada zelenim livadama Engleske neće koračati ljudska noga. Jednog dana, eto i nje: možda ne uskoro, možda ne za veka bilo koje danas žive životinje, ali zasigurno će doći. Čak je i melodija „Životinja Engleske“ možda pevušena u potaji tu i tamo: u svakom slučaju, sve životinje na farmi su je svakako znale, iako se nijedna ne bi usudila da je naglas zapeva. Možda su teško živele i možda im nisu sve nade bile ispunjene, ali bile su svesne da nisu kao ostale životinje. Ako su i gladovale, nije to bilo zato što su hranile ljude tirane; ako su i mnogo radile, makar su radile za sebe. Nijedna od njih nije koračala na dve noge. Niko nikoga nije nazivao „Gazdom“. Sve životinje su bile jednake.