Za razliku od njega, stariji mu brat, Prestolonaslednik, ima narav veverice. Taman toliko je i opasan. Do te mere da sam ga svojevremeno potkupljivala čokoladama da se brani kad ga neko napadne. Nije pomagalo. Za to vreme mi je mlađa, pegava napast život kratila. Kao petarde da jede. Čuje i shvata samo ono i onako kako mu zapoveda karakter iznerviranog poskoka.
Pre nekoliko godina sam dobila osećaj da je konačno ukapirao mogućnost da se čovek i rečima brani, ne samo rukama, nogama i zubima. Nakon podužeg, više puta ponavljanog, predavanja na temu – „Na reč odgovaraj rečju, a ne rukama, brani se samo ako te napadnu“, Mali Sin je počeo hipnotisano da klima glavom poduprtom prstom u nosu. To je valjda značilo da je konačno shvatio i da potvrđuje usvajanje mojih iznesenih stavova. Da je ratifikovao činjenicu da je samo samoodbrana legitimna. Ma kakvi... Za dva dana mi je uprizorio demanti nade. Pojavio se sav izdrpan i prljav:
– Zabranile mi učiteljice da dva dana igram fudbal u školskom dvorištu.
– Zašto, crni sine?
– Potukao sam se.
– Zašto, crni sine?
– Igrali smo fudbal i jedan me je namerno spotakao. Vidi kako sam razbio koleno kad sam pao. Još je došao do mene i rekao mi da je to namerno...
– I?
– I onda sam ja ustao, jurio sam ga, stigao sam ga i branio sam se.
Tri nove bore su mi, istog trena, nikle na čelu. Morala sam našem kućnom predatoru da objašnjavam da ne možeš nekoga da juriš da bi se branio. Gledao me je zaprepašćeno kroz sloj prašine na licu i samo pitao:
– Zašto?!
Nikako mu to nije bilo jasno. Kao ni samoodbrana u meri u kojoj si napadnut. Sve što sam na kraju imala da mu kažem je stalo u sentencu:
– Dva dana nema da ideš napolje, odmah da si spremio sobu i oprao to koleno, vidi kakav si!