Preobražaj

u krevetu neće doći do bilo kakvog razumnog zaključka

Svoje se obitelji prisjećao s ganućem i ljubavlju. Njegovo mišljenje o tome kako mora nestati, bijaše, ako se možemo tako izraziti, još odlučnije od sestrina mišljenja. U tom stanju praznog i mirnog razmišljanja ostao je sve dok ura na tornju nije otkucala treći jutarnji sat. Još je doživio kako je pred prozorom posvuda počelo svitati. Onda mu glava, i protiv njegove volje sasvim klone, a iz nozdrva mu se oteo posljednji slabi dašak života.

Teška Gregorova rana, od koje je patio više od mjesec dana – jabuka je, kako se nitko nije usudio da je odstrani – ostala zarivena u tijelo kao vidljiva uspomena – čak je i oca kanda podsjetila da je Gregor, usprkos svom sadašnjem tužnom i gadnom obliku član obitelji, s kojim se ne smije postupati kao s neprijateljem, već da obiteljska dužnost zahtijeva da odvratnost prema njemu uguši i da mu je trpjeti i samo trpjeti.

gurno ni oni nisu htjeli da Gregor umre od gladi, ali možda ne bi podnijeli da saznaju o njegovu jedenju više nego po čuvenju, možda je sestra htjela da im uštedi još jednu, ako se možemo tako izraziti, malu patnju, jer su, zaista, i ovako taman dosta patili.

što je bio kadar da roditeljima i sestri o

Uostalom, jedna je nožica u toku prijepodnevnih događaja bila teško ozlijeđena – bilo je pravo čudo što je samo jedna bila povrijeđena – te se kao mrtva vukla uz tijelo.

Međutim, bez obzira na to što su sva vrata bila zaključana, je li zaista trebalo koga zvati u pomoć? Usprkos svome jadu, pomislivši na to, nije mogao da priguši smiješak.

Ponajprije je želio mirno i nesmetano ustati, obući se i, prije svega, doručkovati, a tek onda razmišljati o svemu ostalom, jer, kako je dobro znao, u krevetu neće doći do bilo kakvog razumnog zaključka. Sjećao se kako je već više puta u postelji osjećao neki laki bol, možda prouzrokovan nezgodnim ležanjem, za koji bi se kasnije, kada bi ustao, ispostavilo da ga je samo zamišljao, pa je sada napeto očekivao da se njegove današnje predodžbe malo-pomalo rasplinu.

a, još nisu potonule sve nade; budem li jednom imao sav onaj novac da otplatim dug roditelja – možda će to još trajati pet do šest godina – bezuvjetno ću to učiniti. Onda ćemo izvesti veliki rez. No zasad moram, istina, ustati, jer moj vlak polazi u pet.'

o bih trebao da ja pokušam kod svoga šefa; smjesta bi me otperdašio. No tko zna, uostalom, ne bi li to za mene bilo vrlo dobro. Kad se ne bih svladavao zbog svojih roditelja, već bih odavna otkazao, stao pred šefa te mu sa dna duše rekao svoje mišljenje.