Straža motri s osmatračnice, i jedan od njih veli drugom, kroz veseo, vojnički smeh, Ovo liči na kavez s majmunima, kad bih imao kikiriki, bacio bih im, bilo bi ludo, ala bi se podžapali. To kazuje da su neki žandarmi i putovali, znaju šta je zoološki vrt, vladaju pravilima sažetog uočavanja i hitre kategorizacije, pa ako oni kažu da su ovi bedni ljudi, učoporeni u areni za borbu s bikovima u Montemoru, isto što i majmuni, ko smo mi da im protivrečimo, a oni su uz to uperili svoje karabinčiće u nas, rekoh karabinčić jer mi se rimuje s pištoljčić, naopako bi bilo da kažem karabinčina zarad rime s pištoljčina, mada bi baš dobro leglo sa žandarmčinom, osim ako bi umesto žandarmčina kazao žandarmić ili žandarmče, a ima i toga. Pričamo radi priče, da nam prođe vreme, ili da ga zadržimo, u neku ruku mu time stavljamo šaku na prsa, moleći ga, Ne prolazi, ne pomeraj se, ako napraviš još jedan korak, zgazićeš me, ništa ti nažao nisam učinio. To je isto kao da sam se sagnuo, stavio ruku na zemlju i rekao joj, Stani, ne obrći se, hoću da se nagledam sunca još malo.