Sigurna kuća

Obično je žena žrtva, ali ona je žrtva samo ako je mrtva.

Živa žena ne može biti žrtva jer eno je – hoda, diše, nikakva krv joj se ne cijedi niz pleća, modrice su, ako ih je i bilo, sad nevidljive, ima sve udove, oba oka i uha, što je sijala to neka i žanje, ima i gorih stvari od malo nasilja u obitelji. Što te ne ubije, nije te ubilo jer si preživjela.

Trebao ti je netko tko će čitati mimo naslova i između redaka. Ili, još bolje, netko tko neće ni čitati sve što se pisalo o tebi, nego te potražiti i dati ti priliku da žališ za svojim umjesto za njegovim životom. Da taj tvoj život, a ne njegova smrt, nekome bude tema.

Ne shvaćaš da ti je zabranjeno, nego uvjeriš sebe da ti ništa od toga ne treba.

bično je žena žrtva, ali ona je žrtva samo ako je mrtva.

samo te živu može opet zlostavljati, samo te živu može dokrajčiti i nije na tebi da odlučuješ o tome, nije kraj kad ti kažeš da je kraj

Pitala si se kako nekome tko je živ uspijeva biti toliko mrtav.

* * *

i smrću usudiš li se razvrgnuti to sveto trojstvo koje je njegova božanska kreacija i njegovo vlasništvo

jedna majka koja nema rješenje za izlaz iz klopke u koju je ulovljena, koja nema načina da proglasi razlaz za neželjenu obitelj u kojoj je svatko nesretan na svoj način, ali samo je jedna glava u toj obitelji koja ima monopol na sva vaša tri upropaštena života

Smireno mu objasniš da ti se tako više ne živi. Da si umorna od toga da si neprestano kriva, nedostatna i pogrešna. Ako si stvarno takva, svima će biti bolje bez tebe. I njega ćeš osloboditi. Možda je baš to čin bezuvjetne ljubavi – omogućiti svom muškarcu da te se riješi na najuredniji mogući način, bez brakorazvodnih papira, bez podjele imovine, bez rasprava o skrbništvu nad djetetom pa čak i bez opasnosti da će mu tvoja obitelj zamjerati jer bi tebi posthumno pripisali psihičku nestabilnost i nesposobnost da se nosiš sa životom.

Dok mu to govoriš, sve doista i misliš. Možda bi i tvojoj kćeri bilo bolje bez tebe, jer što će joj majka od koje može naučiti samo poniznost, strah, očaj i inferiornost. Majka koja živi u strahu i grču.

Za sve vas tvoja je smrt najzgodnije rješenje. Objašnjavaš mu to tonom kojim bi mu objasnila da bi trebalo promijeniti pločice u kupaonici. Životni prostor povremeno treba osvježiti i obnoviti, a ti se osjećaš dotrajalo, dotrajalo, dotrajalo, kao napuknuta pločica, kao ofucana fotelja koju je najbolje izbaciti s krupnim otpadom i nabaviti novu.

Oproštajno pismo donijelo ti je tri mjeseca mira.

A onda je i na njega zaboravio.

* * *

Da si živ, već bi primijetio da premalo pišem o njoj. I to bi sigurno krivo protumačio.

Ti bi mislio da se to može, kao što si mislio da nju možeš upotrebljavati kao taoca za ono što si prerušio u ljubav.

„Znaš… stvarno je bilo nemoguće.“

„Što?“

„Otići.“

„Znam, Lado. Meni ne moraš ništa objašnjavati.“