Sam umetnički muzej Metropoliten u Njujorku izlaže više od dvadesetak nedovršenih umetničkih dela – ona nisu skrivena u plakarima, niti bačena sa strane, već su na zidovima, postavljena kraj njihovog dovršenog blaga. Zašto? Zato što istoričari umetnosti veruju da nam ona pružaju priliku da proučavamo proces i cenimo marljivost, veštinu i nadahnutu misao koja prethodi završetku nekog objekta. Na kraju krajeva, život je delo u nastanku i ne biva sve „začinjeno“ urednom mašnicom odozgo.
Međutim, ne uživa svako u gledanju nedovršenih dela. Prazna mesta tamo gde bi trebalo da budu lica, nedostajuće šake i vidljive škrabotine mogu da u nekim posetiocima izazovu krajnju nervozu. Nije njima neprijatno zato što imaju opsesivno-kompulsivni poremećaj (OCD) već zato što su ljudska bića.
Ljudska bića teže kompletnosti, u tolikoj meri da neki psiholozi tvrde kako imamo komples „nekompletnog“. Bilo da su posredi neotvoreni imejlovi, nedovršene poslovi ili neizvedeni projekti preuređenja kuće, sve što nismo dovršili visi nad nama kao teg i proganja nas iz kutaka našeg uma.