Sluškinjina priča

Kad razmišljamo o prošlosti, biramo ono najljepše. Želimo vjerovati da je sve tako bilo.

Osjećaje ne možeš promijeniti, rekla je jednom Moira, ali ponašanje možeš.

Mislili smo da nas muče tko zna kakvi problemi. Odakle smo mogli znati da smo sretni?

Kao što znaju svi povjesničari, prošlost je velika tama, ispunjena jekama. Iz nje ponekad dopiru glasovi, ali ono što nam kažu prožeto je nejasnoćom sredine iz koje dopiru, kako god se trudili, ne možemo uvijek točno odgonetnuti u svjetlu današnjice.

No, tko se sjeća bolova kad jednom prođu?

Ostaje samo maglovit tračak, čak ne u mislima, nego u tijelu. Bol te obilježava, ali preduboko da ga vidiš. Daleko od očiju, daleko od misli.

Muškarcima ipak nešto nedostaje, čak i onima koji su ti dragi. Kao da su stalno rastreseni, kao da se ne mogu zapravo sjetiti tko si. Previše gledaju u nebo. Gube vezu sa čvrstim tlom. Nisu dorasli ženama, osim što znaju bolje popraviti auto i igrati ragbi, upravo ono što nam je potrebno za poboljšanje ljudske rase, ne?

smo društvo koje je umiralo, govorila je Tetka Lydia, od viška mogućnosti biranja po volji.

Čuvaj, pa nećeš poželjeti. Mene čuvaju. Zašto onda želim?

Bolje nikada ne znači bolje za svakoga, kaže. Uvijek znači i gore, za nekoga

Kad je moć ograničena, i malo moći predstavlja iskušenje.