– Danas sam sedela na onoj drugoj obali i satima gledala u vodu kako se kreće. Prisetila sam se kako sam živela do sada, setila sam se muškaraca koje sam upoznala i svog ponašanja koje je delovalo kao da se nikada neće promeniti. Već sam bila umorna od same sebe. Onda sam se zapitala: zašto sam ja takva? Da li je moguće da sam samo ja takva ili postoje i druge osobe koje nisu u stanju da vole? U životu sam upoznala mnogo muškaraca koji su bili spremni da učine sve za mene a ja se ni u jednog od njih nisam zaljubila. Dešavalo se da pomislim da sam najzad pronašla svog princa na belom konju ali taj osećaj nije dugo trajao – i uskoro više nisam mogla da podnesem društvo te osobe, ma koliko nežna, pažljiva i divna da je bila. Nisam mnogo objašnjavala, samo bih im rekla istinu – oni su činili sve da me ponovo osvoje, ali uzalud. U trenutku kada bi mi samo dodirnuli ruku, meni bi se prevrnuo stomak. Bila sam i s nekima koji su pretili da će da se ubiju – hvala bogu, sve se završilo na pretnjama. Nikada nisam bila ljubomorna. U jednom trenutku, kada sam napunila dvadeset godina, pomislila sam da sam bolesna. Nikada nisam bila verna – imala sam razne ljubavnike, čak i kada sam bila s nekim ko je bio spreman da učini sve za mene. Upoznala sam jednog psihijatra ili psihoanalitičara, ne znam tačno koji je, s kojim sam otišla u Pariz. Po prvi put je neko primetio to kod mene i počeo da mi sipa šablonske savete – da mi je potrebna lekarska pomoć, da mom organizmu nedostaje ne znam šta što proizvode žlezde. Umesto da potražim medicinsku pomoć vratila sam se u Amsterdam. Kao što verovatno već misliš, a sigurno si i primetio, veoma lako mogu da zavedem muškarce. Ali vrlo brzo izgubim interesovanje. Zato mi se i javila pomisao da odem u Nepal: mislila sam da se više nikada ne vratim, da ostarim otkrivajući svoju ljubav prema Bogu – što je, priznajem, za sada, samo nešto što maštam da imam, ali nisam baš sasvim uverena u to. Činjenica je da nisam pronalazila odgovor na to pitanje, nisam htela da idem kod lekara, naprosto sam htela da nestanem iz ovog sveta i posvetim se posmatranju. Ništa više. Jer život bez ljubavi ništa ne vredi. Šta je život bez ljubavi? To je kao stablo koje ne daje plod. To je kao spavati a ne sanjati. Ponekad je čak i kao uopšte ne zaspati. To je kao da dan za danom čekaš da sunce uđe u potpuno zatvorenu sobu, ofarbanu u crno, u kojoj postoji ključ, za koji znaš, ali ne želiš da otvoriš vrata i izađeš iz nje.