Zatrepćem i maknem mu se iz krila, tresnuvši guzicom na madrac. Dean ode do svojeg kaputa i iz jednog od džepova izvadi omotnicu.
O, ne. Glupi vanzemaljci mi opet déjàvuiraju po mozgu.
Dean mi tutne omotnicu u ruku i kaže: „Otvori.”
Šutke je otvorim i, da, unutra pronađem istu jebenu stvar koju mi je Sean pokušao dati. Broj potvrde za dvije avionske karte do Los Angelesa. Za ime Božje. Zar svi frajeri dijele jedan mozak ili postoji neka kolektivna muška svijest koja ih tjera na ovako debilne poteze?
„Ne ideš sa mnom u Los Angeles, Deane”, izvijestim ga.
On djeluje iznenađeno.
„Ne odbijam ulogu zato što ne želim biti daleko od tebe, nego...”
„Druga karta nije za mene.”
„...zato što...” Naglo zastanem. „Čekaj, što si rekao?”
„Druga karta nije za mene”, ponovi on. „Nego za tvoga tatu. Znam da ne želiš biti daleko od njega. Mislio sam kako bi bilo bolje da on ode na zapadnu obalu s tobom, umjesto da se odrekneš svojih snova da bi ostala s njim na istočnoj obali.” Dean slegne ramenima. „Već sam ga pitao i rekao je da je spreman poći s tobom u Los Angeles. Štoviše, rekao je da će početi tražiti kuću ili stan za najam čim mu daš zeleno svjetlo.”
Ja sam... šokirana. I protiv svoje volje se sjetim onog dana u kafiću sa Seanom, kad je inzistirao da ga povedem sa sobom. A Dean inzistira da odem bez njega.
Moj otac je bio u zabludi. Također je imao i pravo. I jedno i drugo. Da, Dean jest doživio slom. No možda ga je morao doživjeti kako bi naučio da život nije savršen, da se loše stvari svima događaju i da ne moraš prestati živjeti kad se dogode.
Smiješeći se, vratim mu omotnicu. „Odbit ću ulogu u toj seriji.”
Dean djeluje uzrujano. „Divlja mačkice...”
„Ne zbog moga tate”, prekinem ga. „Iako mi je drago čuti da je voljan preseliti se ako jednog dana ipak završim u Los Angelesu. Odbit ću je jer to nije dobra uloga za mene. Ne osjećam nikakvu povezanost s likom koji bih trebala glumiti – i to čak sedam sezona, jer bih bila pod ugovornom obvezom. Pod uvjetom da serija postigne dobru gledanost, dakako. Ne želim se odreći sedam godina svoga života radi uloge koju ne mogu podnijeti.”
„Oh. Jebemu. Vjerojatno sam te trebao to pitati prije nego što sam kupio ove nepovratne karte.”
„Misliš?”
Smijuljeći se, Dean me ponovno povuče na svoje krilo i ja mu ovijem noge oko kukova, a ruke oko vrata. Pokušam ga poljubiti, no on progovori prije nego što mu uspijem začepiti usta svojim ustima.
„I ja sam donio neke odluke.”
Ja podignem obrve. „Stvarno? Samo tako, ničim izazvan?” Ka