Bastadur

U danima zla najteže preživi čovjek u čovjeku.

Što se čovjek ranije pripremi da ništa nije zauvijek i da će kad-tad doći dan kad će se zateći u osami svog bića, za toliko lakše iznese ono što mu donese život.

Čergarsku dušu mnogi ponesu mimo čerge.

Oduvijek se narod najlakše porobljavao strahom

Ta žena zbog koje si odlučio da pobjegneš, povrijedila te je zato što si od nje tražio nešto što nije mogla da ti da. Što misliš, imaš li prava da tražiš nešto što neko nema?

Što je praštanje? Niti mi možemo bilo kome da bilo što oprostimo, niti nama treba da se prašta, jer svako je grešan.

– Kako? Ne uči li nas vjera da treba da praštamo?

– Tako tumače oni koji ništa ne razumiju kako treba. Bog prašta, jer to čini iz ljubavi koja ne ište ništa drugo od nas do ljubav i iskrenost prema njemu. Čoek kad prašta to čini zarad sebe ne bi li tako olakšao dušu i umirio savjest. On tada trguje. Vjeruje da njegov mir i sreća zavise od drugih. Ne treba tako. Kad u sebe usadiš spokoj, teško da ga mogu drugi poremetiti.

Neki ljudi i ne slute da su naš orijentir, da po njima usmjeravamo korake, odsanjamo mnoge snove, da smo dobar komad života po njima upravljali. Dobro je što ne znaju.

Kažu da se jedino oči ne mijenjaju, zauvijek ostaju iste.

Ništa nije vidio do njene oči. Činilo se da ga pitaju kako se nismo do sada sreli. Da je imao snage i da ga nije pobrkala smetenost, uzeo bi je za ruku i iz istih stopa poveo sa sobom. Nije bitno na koju bandu bi pošli, jer gdje god da se zadese, bili bi tamo gdje treba da budu. Zajedno. Prvi put prepoznao je osjećaj kad želiš da sa nekim postaneš cio.

Sve što nas zadesi ima svoju dobru i lošu stranu. Svaka sreća krije u sebi zeru muke i tuge, svaka tuga nosi komadić budućeg radovanja. Svaki lijek u sebi ima otrova. Svaki otrov nosi zeru ljekovitosti. Sve se to miri mjerom. Ono što moraš da savladaš kroz život da bi ti bilo dobro jeste mjera. Mjera u onome što zboriš i što ćeš prećutati, mjera dok jedeš i piješ, mjera u radovanjima, tugovanju…