Oktobarska revolucija je brisala tragove stare, patrijarhalne Rusije ne poštujući religiozna osećanja njenih građana. Rušeni su bogomolje, manastiri, crkve, uklanjana i najmanja religiozna obeležja… U to vreme, tri svetinje ostavljene Romanovima na čuvanje nalazile su se u Gatčini, nedaleko od Sankt Peterburga, 1914. preimenovanog u Petrograd, a 1924. u Lenjingrad. Tragičan kraj dinastije Romanov stiže 16. jula 1918. godine, kada je na najzverskiji način pobijena porodica poslednjeg ruskog cara Nikolaja. Svetinje su, u najvećoj tajnosti, čuvane naredne dve godine. Trinaestog oktobra 1920. godine, protojerej Jovan Bogojavljenski, uz pomoć grofa Ignjateva i nekoliko belogardejskih oficira, ruku Jovana Krstitelja, ikonu Bogorodice Filermose i česticu Časnog krsta prenosi u Talin, u Estoniju, i predaje ih zakonitom nasledniku, ostareloj carici Mariji Fjodorovnoj, supruzi pretposlednjeg ruskog cara Aleksandra III, majci Nikolaja Romanova, poslednjeg ruskog imperatora.
Marija Fjodorovna je živela u Kopenhagenu, svom rodnom gradu, daleko od boljševičkih krvnika spremnih da zatru svaki trag porodice Romanov. U tamošnjem ruskom Hramu Aleksandra Nevskog, svetinje su čuvane do caričine smrti 13. oktobra 1928. godine. Ubrzo su relikvije prenesene u ruski Saborni hram u Berlinu, a 1932. godine stižu na dvor Aleksandra Karađorđevića, u Beograd. Prilikom predaje svetinja je rečeno da je to urađeno po izričitoj želji Marije Fjodorovne.
– Postoji više verzija o tome kada su tačno relikvije stigle u Beograd, ali je bitno da su tog dana fotografisane i da se na fotografiji jasno vidi plavi safir na ogrlici Bogorodice Filermose. Zašto postoji više verzija? Zato što Aleksandar nikome nije rekao da su mu predate svetinje i kada je to učinjeno. Tajna je čuvana sve do početka Drugog svetskog rata. Tada je tajnu odao knez Pavle i pokazao svetinje nekom Amerikancu, koji je napravio fotografije na kojima se vidi i plavi safir. Ostatak priče znaš, jer si bio na Ostrogu – završi Svetlana.