Zbogom, brda koja ničete iz vode i dižete se u nebesa; nejednaki vrhovi, znani onome koji je među vama rastao i utisnuti u njegovoj pameti kao i lica njegovih milih; potoci, čiji žubor raspoznaje kao glasove svojih ukućana; rasturene kuće što se belite po padini kao stada na paši: zbogom! Kako je težak odlazak onome koji je među vama odrastao! I u pameti onoga koji dobrovoljno od vas odlazi da drugde traži sreću poružne u tom času svi njegovi snovi o bogatstvu; on se čudi kako vas je mogao ostaviti i vratio bi se natrag kad ne bi mislio da će jednoga dana bogat opet k vama doći. Što se dalje spušta u ravnicu, oko mu se, umorno i tužno, odvraća od one prostrane jednolikosti; vazduh mu je težak i mrtav; žalostan i rasejan zalazi u bučne gradove; kuća do kuće, splet ulica, čini mu se da ga dave; i pred zgradama kojima se stranci dive on samo misli, s nemirnom čežnjom, na njivicu u svom selu, na kućicu koju je odavno zapazio i koju će kupiti kad se bogat vrati među svoja brda.