si deo mog bića, deo mene sama. Bila si u svakom retku koji sam ikad pročitao, otkako sam prvi put došao ovamo, sirov, prost dečak čije si jadno srce ranila još tada. Bila si u svemu što sam ikad otada video – na reci, na jedrima brodova, u močvari, u oblacima, u svetlosti, u tami, u vetru, u šumi, na moru, na ulicama. Bila si ovaploćenje svake lepe zamisli koju je moj um ikad upoznao. Kamenje od koga su sazdane najjače londonske zgrade nije stvarnije, niti je manje nemoguće da ga pomere tvoje ruke od onoga što su tvoje prisustvo i uticaj značili za mene, ovde i svuda, i značiće uvek. Estela, do poslednjeg časa mog života ostaćeš deo mog bića, deo ono malo dobroga u meni, deo zla!