Otac i sin sede za velikim, okruglim stolom kraj kauča u porodičnoj dnevnoj sobi. U jednom trenutku, sin sklizne ocu s krila i počinje da igra oko stola. U uzrastu je u kom još ne može sam da hoda, ali sto je upravo odgovarajuće visine da bi se držao za njegovu ivicu. To, međutim, znači da mu se glava sve vreme nalazi tačno iznad ivice stola. Nakon jednog i po kruga, događa se ono što je bilo neizbežno: noge mu popuštaju, brada udara o površinu stola, zubi udaraju o usne, počinje da krvari i da plače.
Otac je vidno nesiguran, ali odmah zapada u ulogu roditelja i uz osmeh kaže: „Eto, kad praviš takve gluposti. Sam si kriv“. A onda ponovo uzima sina u krilo i teši ga.
Da se otac izrazio autentično, bila bi moguća i ovakva reakcija:
„O, majku mu, žao mi je trebalo je bolje da pazim na tebe. Molim te, izvini.“
Ili prosto sa saosećanjem:
„Joj to boli jel’ da? A baš ti je dobro išlo.“
Nema sumnje da su oba iskaza prisutna u njegovoj svesti, ali on se ipak odlučuje za