U mojoj teoriji pesnik ima velike ambicije. Mašta o karijeri Orfeja, Sokrata, Bude, Prometeja i Lenjina. Veruje da bi stihovima mogao spasti čovečanstvo, i strašno ga grize savest što mu to još nije pošlo za rukom. Njegova savest je preosetljiva – smeta mu i ljuti ga ono što drugi danas i ne primećuju. U njemu gori večna vatra, večni bunt protiv ljudske patnje i ljudske nepravde. Nepristajanjem na danas priziva bolje sutra. Sanjari i nameće svoje sanjarije drugima.
Niko ga ne tera da to radi, kao što ni čoveka niko ne tera da diše. Čovek diše jer drugačije ne može da živi. Pesnik urla i gori iz istog