Na velikoj i razvedenoj mapi Jergovićeva književnog opusa, koji je i dalje u nastajanju i narastanju, jednako na svim svojim žanrovskim i tematskim izohipsama, zasebno mjesto pripada diskurzivnom tekstu. Još s prvim novinskim tekstovima, za koje je 1990. dobio nagradu Veselko Tenžera, tada najsnažnije priznanje te vrste u štokavskom dijelu Jugoslavije, Jergović demonstrira izrazito individualiziran stil, koji s lakoćom probija tipološke granice eseja, kolumne, komentara, osobnoga sjećanja i pripovjednoga prosedea, slijevajući sve u specifičan amalgam jergovićevskoga esejizma. S vremenom se tematski registar njegova interesa širi u ogromnim koncentričnim krugovima: književnost i knjige prije svega, ali i film, slikarstvo, muzika (sva: klasična, nova, narodna…), strip, nogomet, nascentna stvarnost sa svim svojim čudima, rijetko dobrim, najčešće opakim, politička povijest, identitetne drame postberlinskoga doba, s posebnom osjetljivošću za društvenu poziciju svih vrsta manjinaca… Jergovićev esej: svjedočanstvo neutažive duhovne gladi da se tekstom obuhvati, ili barem dotakne totalitet stvarnosti, cijeli svijet. Začudna je to i pomalo zastrašujuća glad, veličanstvena i, naravno, uzaludna. Uzaludnost? Pretpostaviti je da je i autoru poznata, jer sam daje mnoštvo indikacija za to u svojim tekstovima, pa nepopustljivost u svakodnevnom izvršavanju spomenutoga nauma i vjera u Tekst kao posljednje uporište smisla, sugeriraju nešto od stoički svladane pomirenosti. No sve bi to bilo sporedno da nije silne moći pisanja, jezika, po kojoj nas Jergovićev tekst angažira, uznemiruje, provocira i, iznad svega toga, izaziva nepatvoreno čitateljsko uzbuđenje. — Ivan Lovrenović
