Pisci, mišljenja i razgovori

Književno djelo nije jedna ideja, pa ni skup ideja, nije ni stav prema životu: ono je ljudska i stvaralačka mogućnost jednog pisca.

prirodan nastavak života u raspusnosti, u nenormalnostima koje omogućava bogatstvo.

Književnost, to nezaobilazno sredstvo pomoću kojeg se duhovnost naroda podiže na viši nivo, isto je – kako kaže Ivo Andrić – što i so u životu ljudskom: jedva primjetna, malo cijenjena, a neophodna. Poziv i sudbina pisca je da stvara i odražava tu specifičnu duhovnu djelatnost, tu so narodnog duha, jedva primjetnu, ne naročito cijenjenu, ali bez koje se ne može.

Književnost nije ni istina, ni neistina, ni mudrost ni ludost, ona nije ni misao ni sistem ni pouka. Ona je prije svega snažan doživljaj, koji djeluje emocijom na emociju.

Politiku interesuje ekonomika, društveni odnosi, standard i društvena svijest ljudi; književnost se interesuje za psihološki i emotivni život. Politika je opčinjena zakonitošću razvitka društva, književnost je opčinjena sudbinom. Politika počiva na čvrstom uvjerenju i optimizmu; književnost na skepsi i strepnji. Političar postupa racionalno i po diktatu usmjerene svijesti; književnik stvara spontano, angažujući najviše podsvijest. Politika djeluje prema programu; u umjetnosti program je pogibeljan. Za političara stvarnost je jedini realitet s kojim on računa; za književnika je možda najvažnija „metafizička jeza“ – kako kaže Paskal – kojom je okružen u životu. Politika je organizovana nada; književnost je „natpevano beznađe“ (B. Miljković). Politika se bavi pojavnim svijetom; književnost traži „egzistencijalno jezgro“. Politika zna samo za život; književnost često misli o smrti. Političar razmišlja; književnik zamišlja i mašta. Za političara je važno ono što hoće; za književnika samo ono što može. Političar upoznaje svijet u njemu samom; književnik jedino u sebi.

Riječ, ni književna ni neknjiževna, ne znači mnogo današnjem čovjeku; on vjeruje samo djelima.

Okretanje prema istoriji, neizbježno i veoma korisno, ne samo zato da bismo sebe bolje poznali već da bismo se odredili prema potrebama sadašnjeg trenutka u hodu prema sutrašnjici, može da postane alibi ili argument za aktuelne dnevne težnje. To je potraga za slikom nacionalne veličine u prošlosti, da bi se dokazalo i današnje pravo na veličinu u odnosu na druge koji te imaginarne veličine nemaju. Ili je utjeha za nezavidnu savremenu situaciju.

zadatak književnika je da pojave svakidašnjeg života „diže do tipičnoga, da luči značajno od slučajnoga i beznačajnoga, da afirmiše čoveka i da svome narodu, pokazujući snagu i veličinu čoveka [...] pomogne u poimanju stvarnosti i u rešavanju životnih zadataka“.

Umjetnost je prije jauk zbog života nego slika njegova.

Život i svijet ne postoje po sebi već po nama. Sve oko pjesnika postaje stanje njegove duše: ona spiritualizuje cio svijet, pretvarajući ga u misao i osjećanje.