Ja
Te
Volim.
To sam hteo da kažem sa ona tri stiska.
Znao sam da to i mislim.
Zaista sam znao…
Dok sam stajao u onom okruženju, s naglaskom na događaju koji pretpostavlja ljubav i sreću, bilo mi je teško da se oduprem snažnoj želji što me je obuzela – i koja se nije dala prenebreći. Spopao me je neizdrživ nagon da zinem i izgovorim te reči naglas, ali nisam mogao. Zato sam našao drugačiji način da izrazim ono što sam nesumnjivo osećao. Te reči su mi damarale telom i prešle s mojih ruku u njene, u ruke one koju sam neizrecivo voleo.
Naravno, bilo bi lako sve to izbrisati i proglasiti ga zaljubljenošću, blesavim slučajem dečje ljubavi, ali to nije bilo to. Bilo je mnogo više od toga.
Od trenutka kad sam ugledao Medi, osvojila me je. Potpuno me je skleptala. Očaravalo me je sve kod nje – njen izgled sa onom kosom nalik vatri i rumenim obrazima, onim srcolikim usnama kojima govori meko i toplo, njena prividna ranjivost kad ogoli brižno srce. Obožavao sam je – prosto tako.
Sa Medi u životu osećao sam se celovito. Dodavala mu je čarobnu iskru bez koje nisam želeo da živim. To sam joj i saopštavao sa ona tri stiska. Nisam imao nikakav smišljen redosled, nikakav skriven plan ni želju da išta promenim među nama – samo sam hteo da se rasteretim tih osećanja tako što ću ih preneti na jedini način na koji sam mogao.
Preko tri stiska ljubavi.
Od mene.
Njoj.
Bilo mi je dovoljno što znam da i ona oseća isto. Od nje nisam mogao ni tražiti ništa više.