Boris Maksimović

Možda sam patetičan, ali zaista vjerujem da se ključ sreće krije u prihvatanju mogućnosti nesreće i razočaranja, u riziku, kockanju, prepuštanju sveukupnosti onoga što može da ti se desi dok ne dopuštaš strahu da oblikuje tvoj odnos prema najbližoj budućnosti. I u ljubavi i na putovanju

Istina je da ti se putovanja vraćaju u sjećanje godinama, kao odbljesak sunca sa površine vode i dok god prave odsjaje u tvom umu, nisu gotova.

Putovanje je ono što niko ne može da ti oduzme. Pare možeš da izgubiš, ženu mogu da ti otmu, prijatelji mogu da se raziđu, ali kaldrme koje si prepješačio, crkve u kojima si se molio, vina koja si probao, to niko ne može da ti oduzme. Sve i da ti lobotomiju izvrše, ostaće neki odbljesak sjećanja koji će čuvati to za tebe.

Putovanje je bogatstvo koje ne trune, ne prolazi, blijedi, ali nikad ne nestaje. Putovanjem se vraćaš u harmoniju sa svijetom, izlaziš iz svoje male ljušture i stupaš na široku pozornicu svijeta.

Spavanje na podlošci nije neudobno. Ono što te stvarno žulja je osjećaj da vrijeme prolazi pored tebe, a ti si rob okolnosti koje ne možeš da kontrolišeš. Žulja osjećaj da jednom imaš 25 godina i da ćeš ih provesti žaleći se na nedostatak para za putovanje, a onda kad dobiješ pare nemaš vremena. Odmah nakon što djeci kažu da Djed Mraz ne postoji, roditelji bi trebalo da im objasne i da nikada u životu neće imati u isto vrijeme dovoljno i vremena i para za putovanja. Svijet tad možda ne bi bio puno bolje mjesto, ali bi svakako bilo manje nezadovoljnih ljudi, a to je velika stvar.