Mulat albino komarac

Ako pobijediš glad, pobijedio si sve.

Glad je prirodno stanje čovjeka. Osnovni nagon. Sve radiš zbog gladi.

Prosvjetljenje. Poslije toga nema ništa. To je vrhunac ljudskog postojanja. Prosvećen čovjek u stanju je da bude u blaženstvu godinama, decenijama, u stanju je da podnese i najveće muke sa osmijehom i, što je najvažnije – u stanju je da umre srećan, a to je, kad malo bolje razmislimo, najveći uspjeh u životu.

Moj život ima čudne reprize u različitim periodima.

I u ovom i onom ratu neko je izgubio komad tijela, neko je izgubio komad duše, neko je ostao bez sina, neko bez muža, neko bez ičeg.

A ko sam onda ja?
Šta ako smo svi pokojni i ako je ovo samo jedan od života koji sanjam u magli beskonačnosti?
Šta ako ništa više nije važno?

Bog nije zaboravio nas, mi smo zaboravili njega. Nije se on od nas okrenuo, već mi od njega, mi smo svojom slobodnom voljom odlučili da ga nema. I to je okej. Ali to uopšte ne umanjuje sistem po kome sve na ovom svijetu funkcioniše. Čak i da ga nema, kaže Džoni/Serafim, živjećeš i umrijeti u najljepšoj iluziji. Objasnio mi je to na teoriji Bleza Paskala, koji je dokazao kako su osobe koje vjeruju u Boga na višestrukom dobitku. Ako Boga ima, kaže Paskal – to je to – ti si na dobitku, sav tvoj život imao je smisla, a ako ga nema, kad umreš, to će ti ionako biti svejedno. S druge strane, ako nisi vjerovao u Boga, a njega ima – šta ćeš onda...

Moj život ima čudne reprize u različitim periodima.
Čini mi se, ako naćulim uši, moći ću da čujem cerek malih krilatih gologuzana koji lete gore iznad nas. Sudbina ima svoje nevidljive tokove i uvijek vješto poentira. Voli tako da radi. Učini to na način na koji se najmanje nadaš. Pomislim samo koliko je naočigled slučajnih događaja, usputnih razgovora, nepovezanih sitnica trebalo da se desi tokom ovih deset godina da bismo nas dvoje sada sjedili ovako jedno pored drugog. To bi bila jedna nevjerovatna geometrija, računica čija bi se logika sasvim gubila, neuhvatljiv algoritam. Šta je to, uopšte, ovaj susret između nas?

Razgovori koje vodimo sa onima koji su otišli godinama teku po istom šablonu. Oni mučeni nostalgijom, na svojim proputovanjima prema moru, na svojim skupo zarađenim godišnjim odmorima to već znaju. „Kad si stigla”, „koliko ostaješ”, „kako je tamo”, „ima li posla”... Uglavnom i oni odgovaraju po istom šablonu – Zapad nije zemlja obećana, puno se radi, malo se vremena ima, niko ni s kim ne priča, nema tamo ovih meraka i roštilja, ovih kafenisanja... I tako se siti ispričamo. Oni nas tješe kako je nama dobro i ograđuju se da im ne tražimo pare, a mi se zadovoljimo s pićem ili dva, što oni možda i smatraju svojim milosrdnim djelom.

Čupo je jednom rekao kako je to podizanje spomenika samo bacanje para. Mrtvi se preseljavaju u sjećanja, ono što trune njihova su tijela, a njihove duše otišle su na bolja mjesta. Spomenike podižemo truležnim tijelima koja se raspadaju, da zadovoljimo svoju sujetu, što veći spomenik to veći dokaz naše ljubavi.