Otac

krinka za neku klasičnu, u prošlost uronjenu priču, za komediju, sagu i grotesku, za šašavu interpretaciju starozavjetne pripovijesti o Sudnjemu danu.

A historijski roman, čak i kada je loš, ili kada je pisan bez ambicija da bude velika literatura, u sebi ima nečega što je prisno i privatno, nečega što je u mašti, ili izvan nje, doživljeno i fiksirano u čovjekovom identitetu.

Jer mašta je uvijek okrenuta prošlosti, velike priče zamišljaju se u vremenu koje čovjek poznaje i u kojem se osjeća sigurno jer je to vrijeme prošlo.

Zato Science fiction i jest samo subliterarni žanr, koji se iznimno rijetko uzdiže u veliku književnost, ali čak i kada se to dogodi - kao, recimo, u Autostoperskome vodiču kroz galaksiju Douglasa Adamsa - riječ je o priči u kojoj je budućnost samo

mreže koju čovjeku osigurava njegova vlastita zemlja, u kojoj ima porodicu, kolege i prijatelje, gdje se lako može sporazumjeti sa svakim na jeziku koji zna iz djetinjstva.”

Nepodnošljivoj lakoći postojanja, Kundera piše: „Živjeti u tuđini znači kretati se u praznom prostoru visoko iznad zemlje bez zaštitne

Gluvi Barut Bate Čengića, snimljen prema Ćopićevom mračnom i turobnom romanu,

Pedeset godina kasnije, u aprilu 1992, u hotelu „Panorama” bit će sjedište Karadžićeve vlade. Tu su se donosile operativne odluke o opsadi Sarajeva, prstenu od ognja i olova, s kojim će - pored svega ostalog zla - zauvijek biti izmijenjene paradigme naših života, koji će potom promijeniti smjer, poput stabla što naiđe na stijenu i nastavi rasti na drugu stranu, onu na kojoj ga, da je sve bilo normalno, nikada ne bi bilo.

Pedeset godina kasnije, u aprilu 1992, u hotelu „Panorama” bit će sjedište Karadžićeve vlade. Tu su se donosile operativne odluke o opsadi Sarajeva, prstenu od ognja i olova, s kojim će - pored svega ostalog zla - zauvijek biti izmijenjene paradigme na

U istom je hotelu, u aprilu 1941. prespavao kralj Petar, s đeneralom Kalafatovićem - koji će docnije potpisati kapitulaciju, prije nego što je napustio svoju voljenu zemlju i otišao u progonstvo, koje će se na kraju, poput progonstava većine europskih monarha, pokazati doživotnim.

pokrovitelja svih zločina Maksa Luburića,

Ali osim kolektivne odgovornosti postoji i ono drugo, ono što je dio naših obiteljskih povijesti i sentimenata, kućnih priča i legendi, postoji ono od čega je, dijelom, načinima ruka koja ovo piše i glava koja ovo misli. Pa iako se zlo, ili sklonost zlu, ne prenosi genima - premda ja, recimo, jesam naslijedio neprestanu ogorčenost svoje babe Štefanije - postoji veza, živa i krvava, između nas dvoje.